Život se sastoji od puno priča, neke su kratke, neke gorke, neke teške a neke zabavne. Dio tih priča je duboko u nama, neke želimo zaboraviti a neke podijeliti. Kako ih ispričati da budu zanimljive, poučne, duhovite a opet istinite, to je umijeće samo pravih pisaca.
Gradimo zato naše priče na dobrim temeljima, da ih prvi vjetar ne razruši a struja života ne odnese.
Čips s tartufima za 3,90
Guram se među turistima u pretrpanom marketu domaćeg lanca. Kraj sezone u Rovinju, dućan u centru grada, kupovanje još uvijek teška misija.
Bauljam iz dosade među redovima, kad na uglu zapnem za novi proizvod : Čips s tartufima cijena 3,90 , stavljen u redove kutija koje ne možeš izbjeći, očito reklamna cijena. Malo je pakiranje, pola klasičnog čipsa, lijepi neproziran omot, ugodan pod prstima.
Uzimam jedan i stajem u dugačak red, koji se proteže do blagajne. Usput razmišljam da bi mogla uzeti još dva po toj cijeni, pokloniti nekom. Vraćam se po svoja dva nova čipsa i opet na kraj kolone.
Pomalo gmižemo prema blagajni i pogled mi pada na slatkiše koji su tu upravo zbog toga. Gle ti ovo, poznata čokoladica za 1,30, ma što je to…Malo bolje pogledam, kad spazim sitnim slovima slovo €, a kraj toga cijena od 11 kn.
E budalice jesi nasjela, izlazim iz reda brzinom munje i vraćam se do famoznih čipseva. Kad tamo ista stvar, prvo cijena u € a onda u našim kn. Moje čipseve uredno vraćam u kutiju, koja je gle čuda još puna i grozim se na cijenu od 27 kuna.
Ha ha ha….izlazim ljuta iz dućana ne kupivši ništa, pa se ipak vraćam po veliko pakiranje čipsa na akciji za 0,90 €.
Zbunjujuće, ha…
P.S. Za razumijevanje ove priče potrebno ju je smjestiti u kontekst. Naime u Hrvatskoj je 01.01.2023 godine uveden euro. Šest mjeseci prije toga u dućane su poćeli stavljati duple cijene.
ČUŠPAJZ
Supermarket je poluprazan, nevoljko bauljam među policama duboko razmišljajući što ću danas skuhati. Odjednom me neka galama privuče odjelu s kruhom. Starija gospođa glasno komentira, maše rukama, vrti se lijevo desno.. diže pa opet spušta košaricu. Naćulim uši da možda čujem o čemu je riječ, shvaćam samo da joj nešto fali.
-Gospođo jeste li nešto izgubili, ljubazno pitam.
-Što se to vas tiče, jesam li ili nisam izgubila..
-Pa slučajno sam čula da nešto pričate a niste bili tihi..
-To se vas ne tiče, pustite me na miru, što vas briga..
Prodavačica i ja se usiljeno pogledamo a meni se naglo vrati tlak koji mi je pao zbog južine..
-Gospođo, onda nemojte na glas pričati, uključili ste cijeli dućan i sad ste još i bezobrazni..
Ljutito krećem prema policama a ona demonstrativno pojuri nešto tražiti među redovima.
Taman sam pružila ruku prema tankim špagetima, kad na Barilla tjestenini spazim veliki crni lakirani novčanik. Sve mi je bilo jasno. Potrčim potražiti gospođu, spazim ju na sasvim drugom kraju dućana..
-Gospođo, jeste li ovo tražili.. pružam joj novčanik a ona u nevjerici gleda u njega uzima ga i pita -gdje ste ga našli-vodim ju do tog mjesta a ona mi se usput ispričava -oprostite, ne znate vi kako mi je bilo..sve mi je tu unutra…
Dolazimo do police i ja ju lagano tapšam po ramenu..-dobro dobro..glavno da smo ga našli.
Odlazim svojim putem i odlučujem skuhati ČUŠPAJZ.
Dobili ste paket !
Veliki kombi parkira žustro nasred ulice, kurir me zove mobitelom, jurim preuzeti maleni paket koji je stigao iz daleke Kine. Unutrašnjost vozila zatrpana je sličnim zamotuljcima svih vrsta, ima tu i većih kutija, kartonskih tuba, tankih folija….ali već vozačica lupa stražnjim vratima i izvježbanim kretnjama na rikverc izlazi na cestu.
To me podsjetilo na neka bivša vremena kad je slanje paketa bilo cijela nauka.
Paket nije smio imati vidljivi selotejp ni ljepljivu traku bilo koje vrste. Službenica na šalteru je već kraj sebe imala pripremljeno ljepilo, ono bijelo školsko sa malenom plastičnom lopaticom. Sad je samo trebalo ispod pakpapira ugurati ljepilo, dobro pritisnuti i čekati da uhvati. To se radilo na nekom pultu, red se opet stvorio a vama fali špaga da to sve drži na mjestu. Zamatam nekako taj neuredni paket i opet stajem u red.
Al da se vratim u sadašnjost. Svoj paketić koji je u nekom kontejneru putovao dva tjedna, otvaram nestrpljivim pokretima i umjesto svilenih šalova koje sam naručila, dobivam sintetiku.
Sama sebi se nasmijem, šalove guram duboko u ormar, a onda idem pogledati šta se još nudi za jedan dolar po komadu.
Električni boost
Pitate li se kako se napuniti novom energijom i pritom prodati višak elektri ?
Evo kako: Krenite u avanturu života, probati prebaciti struju sa starog na novog vlasnika nekretnine.
Nekako ćete se probiti do željenih informacija, birajući hoćete li HEP-Opskrbu ili HEP-Elektru.
Nakon što isprintate obrasce i počnete ispunjavati sva potrebna polja, osjećate kako energija raste. Sad treba samo pronaći, ugovorni račun, korisnički račun, broj mjernog mjesta, broj brojila, poslovni partner i kupac, te sve pravilno ispuniti. Uhhhhhhh..
Energija je tolika da u prazno polje gdje pitaju da li želim višak prodati elektri, stavljam križić.
Već se osjećam bolje, račun za struju koja vrtoglavo raste, će nam biti barem malo manji.
Šaljem sve na njihov e-mail, stavljam krive datume, opet printam, šaljem……trčim gore, dolje po stepenicama, energija pršti na sve strane. Sva svjetla u kući se sama pale, gasim ih u prolazu, treba štedjeti.
Gotova sam, sve je poslano, te sad putuje nekim nevidljivim poštanskim putem .
Odlazim u kuhinju kuhati ručak i palim plin, ali to je već neka druga priča.
FBI -Podružnica Rovinjsko Selo
Hitno mi je poslovno trebao telefon jedne osobe čiji sam broj zagubila pri promjeni operatera. Tri stvari sam znala o toj osobi : Ime ali ne i prezime, grad u kojem živi : Pula i dio grada : Veli Vrh.
Isto tako znala sam posao kojim se bavi ali ne ime obrta ili firme.
I tako sam se dala na posao.
Prvo sam pod djelatnosti u Puli pročešljala sve slične djelatnosti ali ništa mi nije zazvonilo.
Stavila sam ime osobe u pretraživač i križala sa djelatnostima, ništa.
Onda sam upisala ime u Google i stavila Pula i pregledala sve fotografije, ništa.
Već sam htjela unajmiti detektiva, kad sam se sjetila telefonskog imenika.
U telefonski izbornik sam upisala osobno ime osobe i mjesto gdje živi.
Pojavila su se 23 telefonska broja.
Mogla sam krenuti redom i nazivati, ali mi se činilo prekomplicirano. Otvorila sam zato Google Maps, Pulu i stala pregledavati ulice gdje žive vlasnici telefona, redom.
Nakon petnaestak promašaja, Bingo!
Ulica jednog telefonskog korisnika se nalazi na Velom Vrhu.
Brzo zoomiram područje i na jednoj kući se otvara „prozor“ sa traženom djelatnošću.
Nazivam broj i javlja mi se poznati glas.
Bilo mi je potrebno 45 minuta.
GOSTOLJUBIVOST
Prije nekih dvadesetak godina došao nas je posjetiti prijatelj iz Francuske, Frederic. Nismo ga vidjeli desetak godina a njemu je to bio prvi susret sa Hrvatskom, te je bilo logično da mu pokažemo Zagreb, a prespavali smo kod moje bake Slavke. Baka je bila izvrsna domačica i vrlo gostoljubiva. Koga god bi doveli sa sobom, osjećao se dobrodošao.
Tim više se obradovala Fredericu jer je bila i profesorica francuskog. Kad smo ušli u mali stan, Frederic je inzistirao da skine svoje tenisice, tako on radi kod kuće. Mi smo rekli da nije potrebno, na što ih je on samo sa smješkom uredno složio u hodniku. Naslućujete ili već osjećate strašan miris koji je ispunio stan, koji je do tada odisao bakinim kolačima.
Nekako smo izdržali ručak i krenuli u šetnju gradom, odahnuvši kad su tenisice bile na sigurnom. Nakon lijepog sunčanog popodneva, strepila sam od toga šta nas čeka kad tenisice opet prodišu u stanu.
Evo tu dolazi do izražaja gostoljubivost moje bake. Ona nas je dočekala na vratima i na odličnom francuskom Fredericu pružila sprej, rekavši: Evo, ovo je sprej za osvježavanje obuće, tako da je slijedeći dan udobna i mirisna. Frederic je bio zadivljen brigom a i naši nosevi odčepljeni.
RAT LAJKOVIMA
Već par dana mota mi se po glavi ideja o ratu lajkovima. Pa evo:
Sretnu se dvije frendice i naravno razgovor krene:
-Ćuj, se sjećaš šta sam ti zadnji put pričala o onom frendu s facea…
-Da, reci..
-Ma stvar se pogoršala, taj frend mi više ništa ne lajka…
-Šta stvarno..
-Gle..napravila sam probu..objavila tri posta..par fotki i ništa..
-Možda nije vidio..
-Ma ne ..pratim ja njega ..lajka takve gluposti. Onoj babi s kojom radi sve je polajkao..probala sam naći jedan njen post koji nije ..ali nema ga ..da ne kažem one dosadne fotke s godišnjeg svojih prijatelja, uredno lajka..
-Neznam šta da ti kažem..
-Ma nemaš mi šta reći : to je RAT..Nema više njemu mojih lajkova,
a ići ću i dalje..IZBRISAT ĆU GA..
-Ma nemoj pretjerivat, to bi bilo strašno..
-Ne, ne, nema natrag, do kraja..pa makar ja zatvorila Facebook..
-Šta da ti kažem, ti valjda najbolje znaš, ipak ti je muž..
Noćne vrijedne ptice
Ako šećete noću Rovinjom u ljetnoj sezoni, srest ćete nakon 24 h vrlo drage ljude : Kuharice umorne od silnih pomfrita, konobare umorne od silnih ukočenih osmijeha, žonglere, muzičare, mađioničara s balonima, saksofonistu na svom biciklu, prodavače sa svih mogućih štandova, vlasnike galerija…portretiste..djevojke i dečke s tetovaža.
Srest ćete ih sve, negdje između sna i novog dana…da ne zaboravim prodavače karata za brodove….prodavačice iz suvenirnica…vrijedne ljude.
GLOBALNO SELO
Dok mi ulicu u Rovinjskom SELU umrežuju bageri u novi sustav odvodnje, pritiskom miša ulazim u svijet nekih drugih nedavno iskrčenih puteva.
I evo, već sam tu, razgovaram sa kćerkom Rebeccom u 1700 km udaljenom Vilniusu. Skoro da osjećam miris njezine kave, vidim ju i ona vidi mene. Imam kompjuterski problem koji neznam sama riješiti.
Preko programa Team Viewer kćer ulazi na moj desktop, gledam kako miš bez moje volje putuje ekranom .
Rebecca traži pomoć od Gharamsa, operatera u Indiji koji radi za neki Njemački Chat Server. Dečko se javlja u roku par sekundi, prepiskom na engleskom jeziku vrlo brzo rješavaju problem. Rebecca mu daje odlične ocjene , a njenih pet zvjezdica veselo svijetle u nekoj sobi u New Delhiu.
On uzima pauzu od par minuta da pogleda gdje se nalazi Hrvatska, sjeća se prošlog svjetskog prvenstva a onda se javlja nestrpljivom korisniku iz New Yorka.
Odjavljujem kćer sa Desktopa, šaljem joj velika srca preko Messengera i odlazim pogledati ulicu, koja polako otkriva svoju utrobu, punu nekih starih zaboravljenih priča.
Jedno obično kupovanje 😁
Dva dana dućani ne rade pa se moramo opskrbiti. Uzimam kolica, ona manja, ali ih ipak uspijevam napuniti do vrha. Već sam u redu za blagajnu kad se sjetim da sam nešto zaboravila. Stavljam kolica sa strane, i jurim labirintom do traženog proizvoda. Sad lijepo oprezno natrag da ne zaglavim u nekom slijepom odvojku. Stajem ponovno u red, iza mene žena negoduje gledajući u moju punu „malenu“ košaru.
Brza sam, stvari vadim bez reda, blagajnica još brže gura stvari na drugu stranu. Platnena ekološka vrećica se puni proizvodima bez kojih ne bi preživjeli dva dana, barem nas tako uvjeravaju u reklamama. Provjeravam jaknu, je li kartica spremna, a u torbi napipavam naočale jer će mi PIN sigurno trebati. Blagajnica je sve proizvode očitala, te me pita da li plaćam karticom. Prislanjam karticu na uređaj, ali se ništa ne dešava, blagajnica mi nervozno pokazuje da se prislanja sa strane. Uređaj me pak pita da li želim kupnju na rate što moram opet otipkati, nervoza raste. Konačno mi dozvoljavaju da otipkam svoj skriveni PIN i veselo skidaju pozamašnu svoticu s računa.
Dovodim u red svoju kupljenu hranu, jer već stiže kolona proizvoda gospođe iza mene. Ne odolijevam da se istresem na blagajnicu, koja ni kriva ni dužna radi svoj posao. Nakon toga se loše osjećam, žao mi je, te kisela lica izlazim prema parkiralištu. Tu su već čestitari koji mi usput žele sve najbolje u novoj godini. Lice se teško rasteže u skromni osmjeh, punim auto kupljenim stvarima, te se nekako uspijevam provući do vozačevog sjedala. Zašto se uvijek ali baš uvijek netko parkira do auta, a sa strane hrpa praznih mjesta. E sad ću ga dočekati da mu očitam bukvicu, pripremam se na malenu slatku svađicu, ali se onda sjetim da je taj auto bio tu prije mene.